Uspjeh je, ma koliko vas danas sa svih strana uvjeravali u suprotno i ma koliko to izgledalo kontraintuitivno unutar kompetitivne discipline kao što je sport, zapravo relativna stvar.
Brojke, novac, pobjede, priznanja, trofeji — sve to mogu biti objektivni i apsolutni pokazatelji, ali nijedan od njih nije trajan. Već sutra će pobijediti netko drugi; netko drugi će zaraditi ili osvojiti više, nekoga drugog će više voljeti i slaviti, a vaša će postignuća i trofejna skalamerija pripasti povijesti, što je samo drugo ime za polagani zaborav. Ono što i u javnosti ostaje više od rezultata je “potraga za veličinom”, kako je to izrazio Jorge Valdano, ili, na svoj poetski način, pionir američkog sportskog novinarstva Grantland Rice: “For when the One Great Scorer comes to mark against your name / He writes — not that you won or lost — but how you played the Game”.
Suvremeni je svijet postavljen tako da priznaje samo apsolute, promovirajući na svim razinama kompetitivnost kod koje cilj ne bira sredstva, konstantno nas dijeleći na dobitnike i gubitnike i tjerajući nas da potvrdu vlastite vrijednosti tražimo od drugih. Ali to je samo površna iluzija, jer nijedna vam pobjeda ili nagrada sama po sebi neće nadomjestiti osjećaj osobnog zadovoljstva i ispunjenosti time što ste vlastitu ideju proveli u djelo, realizirali vlastiti potencijal.
Za mudre ljude koji vjeruju u sebe, to je pravo mjerilo uspjeha.
Ralf Rangnick možda nikad neće osvojiti naslov prvaka, ali je postigao nešto mnogo važnije od toga. Od potpunog autsajdera koji nije imao ozbiljnu igračku karijeru postao je vjerojatno najutjecajniji čovjek u suvremenom njemačkom nogometu i promijenio način na koji ljudi — treneri, igrači, funkcionari, fanovi — razmišljaju o igri. Iz opskurnosti je podigao dva kluba koji sada svake godine pucaju na plasman u Ligu prvaka, priznaju mu zasluge u osvajanju svjetskog naslova i ključni utjecaj na najelitnije trenere današnjice kao što su Jürgen Klopp i Thomas Tuchel. Povrh svega toga, uspio je pronaći način i prostor da u potpunosti implementira svoje ideje i udahne im život. Ralf Rangnick je sretan — i uspješan — čovjek.
“We change. We have to. Or we spend the rest of our lives fighting the same battles.”
James T. Kirk
Ljudi s novim idejama i voljom da ih provedu u djelo odabiru teži put. U vjeri da će ih ostvariti, oni na tom putu biraju nestabilnost, razočaranje, kaos i strah.
Kad je u prosincu 1998. Rangnick, tada 40-godišnji trener koji je mali Ulm uveo u 2. Bundesligu i ondje držao poziciju koja vodi u elitu, pozvan da gostuje u vrlo popularnoj televizijskoj emisiji Sportstudio na ZDF-u, nije ni slutio da će to njegovo pojavljivanje podići ogromnu buru u javnosti te desetljećima kasnije biti referentna točka svih popularnih historiografskih napisa o preporodu njemačkog nogometa.
Sav u crnom, u očito prevelikom odijelu i s lennonicama kakve su već odavno bile izašle iz mode, izgledao je prije kao neka štreberska verzija Don Anđelka Kaćunka nego kao netko koga su Nijemci ikad ranije mogli vidjeti da analizira nogomet. I nije pričao u klišejima poput “željenja pobjede”, “borbenog duha” i “pokazivanja karaktera”, pa ni o pizdarijama kakve su kasnije u nas postale popularne tipa “kvalitetan okomiti pas” ili “stajati blizu protivničkom igraču”, nego se doista potrudio da na svima razumljiv način uz pomoć ploče s magnetima objasni koncepte zonske obrane, ‘ravne’ četvorke u zadnjoj liniji bez libera i presinga.
Bilo je to nešto posve novo i šokantno za njemačku javnost. Izrazito konzervativna struka našla se uvrijeđenom i posramljenom više nego kad je nekoliko mjeseci ranije reprezentacija izletjela sa Svjetskog prvenstva porazom od tamo neke Hrvatske 3-0. Rangnicka su sarkastično nazvali “teoretičarom” i “profesorom” — nesumnjivo bi ga zvali i “laptop trenerom” da su prijenosna računala tada bila uobičajena stvar. Tadašnji izbornik Erich Ribbeck, upitan za najveće razočaranje u svojih prvih 100 dana na reprezentativnoj klupi, spomenuo je taj nastup kao “prenapuhanu raspravu o taktičkim sustavima, poput mog kolege koji je prčkao po banalnostima u ZDF Sportstudiju kao da su treneri u Bundesligi redom totalni idioti”; Franz Der Kaiser Beckenbauer složio se s njim: “Sva ta priča o sustavima — besmislica”, izjavio je.
Deset godina kasnije Rangnick će se trijumfalno vratiti u istu emisiju kao trener vodeće momčadi u Bundesligi, i to takve koju je preuzeo u trećem rangu kao seoski klub te nakon dvije uzastopne promocije poveo do vrha elitnog ranga na zimskoj stanci. Taj je klub, naravno, bio TSG 1899 Hoffenheim, a realnu je razliku u individualnoj kvaliteti — iako je već tad u svojim redovima imao neke vrlo talentirane igrače — nadoknađivao time što je igrao naprosto brže i intenzivnije od svih svojih konkurenata. Istraživanja kažu da je najveća vjerojatnost ponovnog osvajanja izgubljene lopte unutar osam sekundi od gubitka posjeda, a najveća vjerojatnost zabijanja gola unutar 10 sekundi od osvajanja lopte. Rangnick je na treninzima postavio satove koji su odbrojavali te sekunde.
“Kao što ne možete biti samo malo trudni, tako ne možete ni samo malo igrati presing. Morate ići do kraja”, govorio je Rangnick, punih četvrt stoljeća nakon što je prvi put postao opčinjen tom idejom. Naime, još 1983. je, kao defenzivni veznjak nižerazredne Viktorije Backnang, igrao pripremnu utakmicu protiv kijevskog Dinama pod ravnanjem Valerija Lobanovskog i nije se mogao načuditi stilu kojim su Ukrajinci igrali; u nevjerici je prilikom izvođenja auta brojao suparničke igrače, jer činilo mu se da ih je 13 ili 14 s obzirom na to koliko su ih pritiskali posvuda po terenu.
Ono što su sovjetski i nizozemski nogomet usvojili više od desetljeća ranije, a Tomislav Ivić donio u Hajduk kad se 1976. vratio iz Ajaxa kao rani fundamentalist presinga, Nijemcima je — i ne samo njima — tada bilo još sasvim strano, a i ostat će na marginama sve do proboja Rangnicka i njegova kružoka mladih trenera koji je uključivao Kloppa, Tuchela, Rogera Schmidta, Tayfuna Korkuta i još nekoliko drugih koji su na ovaj ili onaj način bili povezani s Rangnickom.
U tih 10 godina između dvaju pojavljivanja u popularnom TV showu, Rangnick je trenirao Vfb Stuttgart, Hannover 96 i Schalke 04. S posljednjim je bio najuspješniji, odvevši ga u finale kupa i osvojivši Liga kup, dok je dugo vremena bio i u utrci za naslov; kasnije će se, poslije Hoffenheima, vratiti u Schalke i odvesti ga u polufinale Lige prvaka, osvojiti kup i superkup prije nego što je u rujnu 2011. dao otkaz. Devet mjeseci kasnije postao je sportski direktor dvaju klubova, austrijskog prvoligaša Red Bull Salzburga i njemačkog četvrtoligaša RB Leipziga. Potonji je izborio dvije uzastopne promocije, a zatim zapeo na jednu sezonu u drugom rangu; Rangnick se reaktivirao kao trener i poveo ga u taj posljednji korak, a u međuvremenu se povukao iz Salzburga.
Danas se u Bundesligi igra Das Rangnick-Derby, sastaju se Hoffenheim i RB Leipzig.
Iz prvog je otišao jer se s gazdom Dietmarom Hoppom nije slagao oko ambicija, ali je ostavio trajno nasljeđe u sustavu akademije, skautiranja i, općenito, progresivnog načina razmišljanja; upravo je on ‘izmislio’ Juliana Nagelsmanna, postavivši ga za trenera mlađih kategorija prije nego što će kasnije postati najmlađi glavni trener u povijesti Bundeslige; također i trener koji će iduće sezone preuzeti Leipzig. U međuvremenu, Rangnick se još jednom spustio na klupu i u ovu sezonu krenuo kao RB-ov glavni trener. Nagelsmann se danas suočava sa svojim bivšim mentorom i budućim šefom.
I da, znam što ćete reći: plastični klubovi, bogataški milijuni ulupani u momčad umjesto organskog rasta tradicionalnih članskih giganata… I meni osobno je Red Bullov model posebno stran i odbojan; no, kad govorimo o Rangnicku u tom kontekstu, postoji druga strana priče koju ne možete izostaviti.
Rangnick je već jako dugo znao što želi i imao plan kako to ostvariti. Njegova je ideja bila igrati visoko dinamični, napadački nogomet temeljen na visokom presingu i brzoj tranziciji. On želi da njegovi igrači preuzmu inicijativu, a ne samo reagiraju na suparničku; da kontroliraju utakmicu s loptom u nogama i — još važnije — bez nje. Da bi to mogao, nije dovoljno samo preuzeti bilo koju ekipu i drilati je do besvijesti kako bi njeni igrači trčali više i bolje od drugih i usvojili mehanizme presinga do što veće mjere. Starog je psa teško naučiti novim trikovima, a presing je za Rangnicka poput trudnoće: ili jest ili nije, ne postoje polovična rješenja.
Zato je želio ovlasti i mandat da čitav klub, ne samo prvu momčad, podredi svojoj ideji. Po njoj je u bazi piramide stil nogometa koji želite igrati; njemu je onda podređena selekcija i skauting igrača, ali i trenera, počevši od nižih kategorija, s posebnim naglaskom na razvoj mladih nogometaša i njihov odgoj u duhu klupske filozofije, kako bi oni što ranije srasli s tim stilom; prva momčad dolazi kao završni produkt te postupne nadogradnje.
U nekom trenutku ova kolumna možda prestaje biti samo priča o Rangnicku i pretvara se u priču o prioritetima klubova koji žele živjeti prvenstveno od razvoja mladih igrača, ali ostavit ću to ovaj put mašti i logici čitatelja.
U okoštaloj strukturi tradicionalnih klubova ikonoklast poput njega nije mogao dobiti prostora da ostvari svoju viziju. Rangnick je prije svega odličan trener i njegov rad donosio je rezultate gdje god da je radio, ali nisu mu dali da te klubove posloži onako kako je on to zamišljao i kako je smatrao da je neophodno da bi se napravio iskorak. Najbanalniji primjer za to bilo je pitanje psihologa: uvijek je tražio takvog stručnjaka da na stalnoj bazi radi s igračima i nigdje, sve do Hoffenheima, mu ga nisu željeli dati: “Nikad ga ranije nismo imali”, bio je najčešći odgovor. Rangnick je svugdje zbog takvih stvari dolazio u sukob s upravama, kao i sa zvijezdama momčadi koje su naprosto odbijale u potpunosti prihvatiti njegove zahtijeve; najgore je bilo u Stuttgartu, gdje je njegov odnos s Krasimirom Balakovom eskalirao gotovo do granice fizičkog sukoba.
I onda je, naravno, dobio etiketu rigidnog i tvrdoglavog čovjeka s kojim je teško raditi usprkos naprednim idejama i nevjerojatnom oku za prepoznavanje talenta. Do 2006. više niti nije imao pravih ponuda niti puno izbora nego prihvatiti poziv iz tada trećeligaškog Hoffenheima. No, ubrzo je shvatio da je baš to bilo ono što je čitavo vrijeme želio i tražio.
Hoffenheim je bio start-up, prazno platno koje je čekalo nekoga da na njemu naslika svoje remek-djelo. Ondje su mu odmah dali i psihologa i sve što je tražio; dali su mu prostor za inovaciju bez straha od nepoznatog, jer za Hoffenheim je ionako sve bilo novo. Sve ono što je godinama mislio, što je znao da treba raditi, sada je ovdje mogao bez aspurdnih ograničenja uvjetovanih tradicionalnim načinom rada.
U nekom trenutku ova kolumna možda prestaje biti samo o Rangnicku te postaje i priča o Telesportu, odnosno tome kako i zašto smo pokrenuli takav start-up, ali ostavit ću i to ovaj put mašti i logici čitatelja.
Hoffenheim je u siječnju 2011. izgubio Rangnicka nakon prodaje Luiza Gustava Bayernu; principijelni trener dao je otkaz jer nije bio konzultiran oko tog transfera. U Schalkeu je nakon toga bio tek šest mjeseci, poručivši u rujnu te godine da odlazi jer “nema energije koja je nužna da bi bio uspješan i razvio momčad i klub”. A onda mu je Red Bull ponudio mjesto sportskog direktora kao novu priliku da organizira ne jedan, nego dva kluba u potpunosti prema svojoj viziji. To što je jedan od njih bio ‘samo’ u Austriji, a drugi u četvrtoj njemačkoj ligi nije bio problem, iako je nakon uspjeha s Hoffenheimom imao puno drugih upita i ponuda — najviše iz Engleske, gdje su se čak raspitivali i bi li preuzeo reprezentaciju.
“Naučio sam u nogometu nikad ne reći nikad”, izjavio je. “Ali teško mi je zamisliti da bih igdje drugdje bio sretniji. Ovdje imam toliko mogućnosti razvijati i kreirati i biti inovativan. Ne vidim da igdje drugdje to može biti bolje.”
Kao sportski direktor i kao guru otkrivanja elitnih talenata i njihova razvoja, Rangnick je najviše fokusiran na mentalni aspekt. “Najveći neiskorišteni potencijal leži u mozgu”, rekao je. U knjizi Edge Bena Lyttletona autoru je otkrio svoju formulu:
(Urođeni talent + naučene vještine) x mentalitet = talent
Mentalitet je, po Rangnicku, prije svega trud koji ste spremni uložiti. S njim se množi zbroj urođenih i naučenih vještina.
“Jeste li gladni uspjeha? Jeste li spremni dati sve da biste postali bolji? Želite li svaki dan učiti i raditi na sebi? Živite li na profesionalan način? Trebate li veliki auto i druge stvari za svoj ego? Ako nemate pravi mentalitet, možete zaboraviti na naslijeđeni talent koji vam je u DNK, kao i na ono što ste naučili od drugih”, kaže on. “Ako vam je mentalitet sranje, zaboravite na to.”
U nekom trenutku ova kolumna možda prestaje biti priča samo o Rangnicku te postaje i priča o Vašem životu, Vašem poslu i Vašem uspjehu.
Izvor: telesport.telegram.hr, 02.10.2018.
Autor: Aleksandar Holiga
Link do izvornika: Nogomet narodu: Što je uspjeh?
