Na kraju sezone 2013/14 Carles Puyol, dugogodišnji kapetan Barcelone, zaključio je svoju prebogatu nogometnu karijeru. Klupski i reprezentativni trofeji i individualne nagrade koje je osvojio su uistinu brojni, impresivna je ta lista: 6 liga, 2 kupa, 6 superkupova, 3 Lige prvaka, 2 europska superkupa, 2 svjetska klupska prvenstva, Mundijal i Euro s reprezentacijom, srebrna olimpijska medalja. Čak 6 puta biran u najbolju europsku momčad sezone u prvom desetljeću 21. stoljeća, u najboljoj momčadi Eura 2008. i Mundijala 2010.
Međutim, koliko god vrijedni bili, koliko god teško bilo do njih doći, o Puyolu čovjeku, pa i igraču, ne govore ništa.
Morski pas, Zid, Tarzan, Lavlje srce, sir Charles, Captain Caveman, ili za najbliže naprosto Puyi ili Capi (skraćeno od capita') vrlo je skroman čovjek, što i nije iznenađujuće ako znamo njegovu društvenu pozadinu. Dolazi iz siromašnog katalonskog gradića Pobla de Segur koji je daleko od blještavila mondene Barcelone u kojem osim prilike za mukotrpan rad kojim se stanovnici istog ponose i nije bilo mnogo ostalih sadržaja. Osim nogometa, a Katalonci obožavaju nogomet. Tako je i Carles vrlo rano počeo u svom lokalnom klubu, i to kao vratar. Ubrzo se zbog ozljede s jednog gola premjestio pred drugi - zaigrao je na poziciji napadača i kao takav stigao u Barcu. Ono što treba odmah reći je da je u Barcu koja se odlikovala nogometom intelekta, kreacije i istančane tehnike stigao gotovo pa isključivo na račun svojih nevjerojatno izraženih mentalnih osobina: borbenosti, hrabrosti, požrtvovnosti, radnih navika:
- Nemam Overmarsovu brzinu, Romariovu tehniku ili Kluivertovu snagu, ali radim više nego drugi. Ja sam kao učenik koji nije tako pametan, ali mnogo uči, pa na kraju ipak bude OK
Igrajući za mlađe kategorije Barce, „spuštanje“ se nastavilo; od napadača je postao vezni, a od veznog desni bek. Kao desni branič je i debitirao i to, zanimljivo, s punih 21 i pol godinu, što također govori kako mu ni u samoj Barci nisu baš vjerovali, sve do Louisa van Gaala. Naprotiv, u Barceloni izuzetno cijenjeni stručnjaci poput Oriola Torta, Ronalda Koemana i Serre Ferrera o njemu su dali negativno mišljenje i bili za njegov odlazak. A tek godinu nakon što je debitirao za Blaugranu, uslijedio je prvi nastup i za reprezentaciju Španjolske, a ubrzo i spuštanje sidra na poziciji srednjeg braniča.
Zbog igrača poput Puyola trebalo bi u terminologiju nogometnih pozicija uvesti i jednu posebnu - kapetan. Naprosto kapetan. Jer, iako sjajan srednji branič, Puyi je uvijek i prije svega bio kapetan, lider, ikona. Ronaldinho je izjavio da se Puyol rodio da bi bio kapetanom Barce. A kapetanom ga je 2003. učinio Rijkaard. Međutim, Puyol ga je iznenadio odbivši traku. Inzistirao je da igrači glasuju o novom kapetanu. Glasovali su posve ujednačeno. Ostalo je povijest.
Vlastitom glupošću i indolencijom Barca je prije nekoliko dana, činilo se, definitvno otpala iz utrke za naslov prvaka, primivši izjednačujući gol na Camp Nou od Getafea u sučevu vremenu. Iako presica koji dan nakon te utakmice nije bila zakazana niti je bio njegov red da izađe pred novinare, Puyol je sam odlučio pojaviti se pred sedmom silom, iako sa samim porazom nije imao veze jer već neko vrijeme nije u sastavu zbog ozljede, pa je u tom stilu i ovorio dotičnu konferenciju za novinare:
- Sve vas pozdravljam, ovdje sam jer sam mišljenja da je bilo važno sada se pojaviti pred javnosti, preuzeti odgovornost.
Nakon Barcina ispadanja iz Lige prvaka ove sezone u četvrtfinalu, te, kako se mislilo, definitivnog oproštaja od lige, krenule su lavine kritika, ali i prijedloga sa svih strana: prodati 10 igrača, kupiti 10 igrača, zahvaliti se ovome, dovesti onoga, otpustiti trenera, zaposliti novoga, pa opet 10 različitih imena u optjecaju. Tako su „analitičari“ rezonirali. A Kapetan je samo rekao:
- Mora postojati smjer kojim ćemo krenuti. I njegov odabir ne smije ovisiti o par poraza.
Nije čudno da tako rezonira tip kojega je nemoguće vidjeti uslikana u nekom noćnom klubu, kojemu je prema vlastitu priznanju mnogo draža dobra knjiga ili intimno društvo na nekoj večerici. Jednom je tako susreo Davida Beckhama i onako hladno, bez kompleksa, pokazao da pojma nema tko je Englezova supruga.
I inače, zanimljivo je da ga se oduvijek doživljavalo kao rustikalnog tipa, razbijača, pa i limitiranog igrača. Je li do njegova ruralnoga podrijetla (u ultrapopularnoj barcelonskoj humorističnoj skeč-emisiji „Crackovia“ koja se bavi španjolskim nogometom, a najviše, jasno, Barcelonom, Puyola prezentiraju kao naivnog tipa koji se nikad ne razdvaja od svog kućnog ljubimca - ovce Quece), činjenice da rado sluša Napalm Death i Urban Corps ili naprosto - neukrotivih kovrča frizure koja uistinu više podsjeća na nekog prapovijesnog ratnika nego na nogometnog braniča 21. stoljeća, teško je reći.
Sasvim sigurno nisu pomogli ni mnogobrojni primjeri njegova „ratništva“ u dresu jedinog mu kluba.
Jednom se nakon ozljede i pregleda pojavio na presici u društvu profesora Cugata, uglednog ortopeda da objave vijesti o stanju ozljede. I kaže Puyol: "Vraćam se za oko mjesec dana". Tada riječ uzme profesor i krene objašnjavati da je u pitanju složena ozljeda, da je potrebna dugotrajna terapija i da to neće ići za manje od dva mjeseca, kadli Puyol privuče mikrofon sebi, upadne profi u riječ: „Vraćam se za mjesec dana.“ Tako je i bilo.
Zanimljiva je ta priča s njegovim ozljedama. Izbrojali su da je imao 36 ozbiljinih ozljeda, uz 6 operacija. I redovito je nudio klubu da igra na vlastitu odgovornost, iako ne bi dobio zeleno svjetlo od liječnika. Jednom prigodom dijagnosticirana mu je ruptura kvadricepsa i preporučen period mirovanja. Po izlasku iz bolnice uputio je klupskog fizioterapeuta i liječnika da mu slože program treninga s vježbama koje smije raditi već za to isto jutro, i odmah zatim - popodne. I tako svaki dan do povratka na teren. Nebrojeno puta igrao je s maskom. Fizioterapeut Juanjo Brau priča da je nakon iščašenog lakta upitao liječnika - znači, neću moći nastupiti u nedjelju? Ostao sam bez riječi, kaže Brau. Barcin liječnik dr Pruna više puta je uz nevjericu objašnjavao kako je Puyol jedini igrač kojega su liječnici redovito morali usporavati pri njegovim rehabilitacijskim naporima. Netko je primjetio - kada Puyol jednom umre, u najgorem slučaju ga neće biti 3 tjedna.
Vrlo slična priča je i s treninzima. Rafa Marquez govorio je da nigdje nije doživio da svlačionicu otključava prije treninga i zaključava nakon treninga - jedan nogometaš, a ne netko od osoblja. Ključ je kod Puyola, uvijek je u svlačionici sat prije treninga i sat iza treninga - prvi dolazi, zadnji odlazi. David Villa rekao je da je u Valenciji uvijek iznalazio svakakve razloge da izbjegne ledenu kupku, no u Barci pored Puyola nije bilo šanse. Kako ga poslije pogledati u oči, rekao je. Ove sezone nakon pobjede u prvom El clasicu ekipa je otišla proslaviti, Puyol je zaključio da mu treba trening i ostatak večeri proveo odrađujući ga sam na praznom stadionu nakon što su gledatelji otišli.
Na terenu ista priča. Posebno je zanimljiv njegov odnos s Piqueom. Za razliku od Puyola koji je došao iz provincije, iz siromašne obitelji, veliki radnik, ozbiljan, koji je uvijek igrao sa srcem na dlanu, beskompromisno ne štedeći se ni trenutka, koji ne voli medijsku pozornost i nije nikakav plejboj, Pique je izdanak jedne dobrostojeće, urbane, obrazovane, stare barcelonske familije, visok, zgodan, šarmantan, bonvivan, koji uživa pred kamerama i na terenu je elegantan, tehnički potkovan pa i drzak. Mnogi su mislili da nema šanse da funkcioniraju zajedno. Kako su samo bili u krivu! Zbližili su se toliko i van terena da je Pique nedugo nakon Puyolove objave odlaska napisao otvoreno pismo divljenja i zahvale svom kapetanu.
Iako, priznaje i sam Pique, bio je naporan, strašno naporan. Jednom, kaže, igramo u paru i čujem ga kako me zove - Geri, Geri, Geri! Što je?! Ništa, samo provjeravam jesi koncentriran. Drugi put, kaže Pique, vratio se nakon ozljede i tijekom igre pogledam ga i kažem da mi je nedostajao na stoperu, a on mi ni ne gledajući me odvrati da začepim i koncentriram se. Treća priča, kaže Pique - vodimo 4:0, još 3 minute do kraja, nekome se ukazuje pomoć, a on urla na mene! Smiri se, čovječe, 4:0 i još 3 minute do kraja. Pa što?! Koncentriraj se! Znam ja tebe! Umirao sam od smijeha, kaže Pique.
Sirotog Edmilsona, tada prvotimca reprezentacije Brazila, jednom je strašno „oprao“ kod 3:0 za Katalonce i par minuta do kraja utakmice, nakon što je ovaj onako nonšalantno prodao jednu loptu. Da nisam došao do njega i rekao mu da malo smiri, još bi vikao na njega, smije se Valdes.
Navijačima diljem svijeta posebno se svidjela njegova reakcija na Bernabeuu kad je Piquea netko s tribina pogodio upaljačem u glavu. Pique se uhvatio za glavu, podigao upaljač i krenuo prema sucu, da bi ga Puyol zaustavio, uzeo mu upaljač, bacio ga u golaut i pokazao mu gdje da se postavi.
Ili ligaški derbi na Bernabeuu u sezoni 2011/2012. - Real zabija u 2. minuti utakmice, stadion u transu, Merengues slave, Barcini igrači zatečeni, a usred tog rašomona vidite Puyola kako urla i gestikuliranjem „diže“ suigrače. Da dodam i malo osobno iskustvo: na El clasicu sezone 2006/2007. ja sam ga s trećeg kata tribina Camp Noua čuo kako galami na suigrače. Nevjerojatno nešto. Takva energija, natjecateljski duh, odanost, takav intenzitet djelovanja, samog bivanja na terenu, nešto je uistinu jedinstveno, poglavito u današnjem nogometu.
Privatno, Puyol je tih, povučen, miran, sušta suprotnost Puyolu na terenu. Sky ga je uvrstio u posebnu ediciju svoje „nogometne gospode“. Svoj odlazak nakon 19 sezona najavio je baš tako - gospodski, bez ikakve pompe, fanfara, intervjua. Kada su Dani Alves i mlađahni Thiago po Puyolovu uvjerenju pretjerali slaveći gol pred gostujućim tribinama, samo se pojavio i slavlje prekinuo - dostojanstvo prije svega. Ipak, ono po čemu će ga svijet najvećim dijelom pamtiti je gesta kojom je kao kapetan prepustio Abidalu, koji se vratio nakon liječenja raka, da podigne trofej Lige prvaka pred svjetskim auditorijem.
Legendarna petica Barce nema nikakvih kompleksa prakticirati pilates, zanimaju ga orijentalne kulture, mnogo čita, rijetko izlazi, mnogo vremena posvećuje raznim humanitarnim aktivnostima, posebno koje se tiču djece, ali i životinja.
Ono zbog čega ga u Barceloni možda i najviše cijene je to što uvijek i na svakom koraku pokazuje što mu i koliko znači njegov klub, jedini klub u karijeri. Kako je jedan katalonski novinar napisao - Puyol krvari crveno-plavo. Njegov brat priča da je kao klinac obijao večerati kad bi Barca izgubila, smjesta bi se uputio u krevet. Iz kluba su ga doslovno morali nagovarati da potpiše ovaj aktualni ugovor jer on nije želio, budući nije bio siguran kakav će se vratiti nakon operacije. Nakon utakmice s Milanom u Ligi prvaka lani su ga pitali boli li ga glava, budući je tražio tijekom same utakmice da mu stave kopče, onako na živo na ranu. Ne boli posjekotina, boli jedino rezultat (izgubili od Milana 2:0). Ili kad se pojavio na ždrijebu Lige prvaka u kratkim hlačama i Barcinoj polo majici, pa na pitanje o tome kaže:
- Dugo sam tražio koje odijelo da odjenem, ali sam zaključio da se najbolje osjećam s Barcinim grbom na srcu.
Jednom su ga brojni novinari, dok je hodao s Malenom Costom, pitali kad se ženi. Capi je zastao i uz smiješak odgovorio - pa ja sam već oženjen. Graja je utihnula, nastupilo je iznenađnje, dok netko od prisutnih nije upitao - za koga? Za Barcelonu, uz smiješak je odvratio Puyi, okrenuo se i otišao.
„Za mene Barcelona je način života.“
Mirno more, Kapetane.
Autor: Ivan Rilov
Izvor: www.nogometplus.net
Izvorni članak: Oh Captain, My Captain
