Roditelji vrlo često svoju djecu maltretiranjem pokušavaju pretvoriti u vrhunske sportaše. No, to je provjerena formula da se stvore nesigurni ljudi, osakaćeni kao osobe.
Nogomet sam početo trenirati s devet godina, kada sam krenuo u treći razred osnovne škole. U to vrijeme to je bila nekakva normalna dob za početak bavljenja nogometom. I neću vas pilati o mojim nogometnim počecima. Nije mi to namjera. Ali ću u par crta reći nešto o njima. Možda će pomoći djeci i njihovim roditeljima da shvate ono najbitnije - da nema garancija da će talentirano dijete postati dobar nogometaš.
Dakle, moj put od prvog treninga do prve utakmice za seniore Hajduka bio je otprilike ovakav. Najprije sam bio dobar, talentirani dječak. Ne Bogom dan talent, ali dobar. Među najboljima u svojoj osnovnoj školi. Kao takav sam se i upisao u Hajduka. Sve je bilo dobro i perspektivno do prijelaza iz osnovne u srednju školu. Tad su nastali problemi.
Uhvatio me tzv. adolescentni rast. Laički rečeno, to je česta pojava kod djece kada u kratkom periodu puno narastu, kosti se izduže, mišićna masa i druga vezivna tkiva to ne prate ravnomjerno, kasne i uslijed toga dolazi do disbalansiranosti i gubitka koordinacije. U manje od godinu dana narastao sam gotovo 15 centimetara i postao, kako mi u Dalmaciji kažemo, 'smotan' za ozbiljno bavljenje nogometom.
To je trajalo skoro dvije godine. Bio sam visok, a nerazvijen i bez koordinacije. Pomalo frustriran gledao sam druge kako me 'gaze', kako su brži i bolji. Naravno, trener me potjerao u Hajdukov drugi, sporedni pogon - Lavčević, gdje sam proveo dvije i pol godine. Kad su u mom tjelesnom razvoju stvari legle na svoje mjesto, vratili su me u juniore Hajduka i dalje je bilo OK (mada sam još par puta imao turbulentnih faza dok se nije objektivno vidjelo da bi mogao biti dobar nogometaš).
Za vrijeme mojih 'teških' trenutaka drugi su napredovali. Neki zato jer su bili dobri i talentirani, a neki jer su se brže razvijali i tako fizički dominirali nad drugim momcima. Ta generacija (djeca rođena 1967., 1968., 1969.) bila je vrlo talentirana. Kao 12-godišnjaci smo bili označeni kao nasljednici zlatne Hajdukove ekipe koja je pod Ivićem harala Jugoslavijom 70-ih.
U Sergiju Krešiću imali smo fantastičnog trenera. Ali od svih tih dječaka samo ja sam dostigao najviši nivo. A bilo je i talentiranijih, i boljih, i bržih, i snažnijih, i upornijih od mene. Ali nisu uspjeli. Za neke od njih meni ni dan danas nije jasno kako nisu postali vrhunski nogometaši.
U kući su me podržavali, davali mi podstrek, ali nikad me nisu prisiljavali, tjerali ili inzistirali na tome da postanem vrhunski igrač (naprotiv, mami je puno bitnija bila škola). Mene je vodila ljubav za balunom, vodila me radost igre, prava strast. Ambicije mi nisu bile važne ni novac, ni karijera, ni prestiž, o tome nisam razmišljao. Moja želja je bila igrati balun. Doduše igrati u velikom klubu, kao što je Hajduk. Imao sam svoj san, slijedio sam san, a ne ambiciju. I uz talent, jaku volju, upornost i ljubav prema nogometu, sve ostalo je došlo prirodno.
Roditelji često guraju svoju djecu i žele da im djeca postignu vrhunske sportske rezultate. Nekad je to i produktivno, ali mnogo češće su to bolesne ambicije, koje jako oštećuju dječju psihu. Roditelj treba prepoznati talent, on je dužan djetetu stvoriti uvjete da taj talent procvjeta, on ga treba podržavati i eventualno kada dijete posustane, treba ga znati poticati, ali nikad se ne smije djecu prisiljavati, tjerati ih na aktivnosti ili vršiti negativan pritisak na njih.
Nema formule kako će dijete postati vrhunski sportaš i osnovni sastojak je i dalje nepoznat, ali recept sigurno sadrži djetetov talent, njegovu ljubav za taj sport i zainteresiranost, dosta upornog rada i roditelje koji dijete podržavaju bez bolesnih ambicija. I uz sve to potrebna je i doza sreće.
A kada iza djetetovog rada stoji nezdravi roditelj koji maltretiranjem pokušava prisiliti dijete da postane velik tenisač, nogometaš, plivač... onda je to sigurna formula da se stvore nesigurni i nekompletni ljudi, koji možda i postignu neke rezultate, ali ostanu osakaćeni kao osobe.
Ali ako dijete hoće, može, zna i voli, i roditelj to prepozna i podrži, onda se mogu stvoriti čuda kao što su Janica ili Blanka, Zec ili brojni nogometni velikani... Samo, ovo troje velikana nisu pravilo. Oni su samo pozitivni primjeri. I nisu ih stvorili Ante Kostelić , Joško Vlašić i Srđan Ivanišević . Oni su ih samo podržali, pogurali kada su bili u kriznim razdobljima, omogućili im najbolje uvjete... Ali ne bi mogli ništa da njih troje nisu bili nevjerojatno talentirani za sport i da nisu imali vrhunske tjelesne i psihičke predispozicije da postanu vrhunski sportaši.
Uostalom, puno je djece počelo igrati tenis na Firulama kada i Goran. I puno je bilo i privatnih trenera, ispisivanja iz redovne škole, zanemarivanja drugih stvari u životu. A samo je Goran uspio. Drugi nisu. I nije to tragedija. Naprotiv. Bit sporta i je u tome da se razvije tijelo, da se steknu radne navike, u kolektivnim sportovima da se razvije smisao grupnog djelovanja, pomaganja prijatelju, da se razvije kombinatorika i motorika...
Ali tragedija je kada dijete sve baci na sport. I nakon što ne uspije, ostane nerealiziran i u sportu i obrazovanju. I upravo tu je uloga roditelja krucijalna. Njihova odgovornost je da dijete pravilno usmjeri i podrži u njegovim snovima. Djetetovim, a ne njegovim. I da bude koliko-toliko objektivan u procjeni svog djeteta. A to je najteže. I meni kod moje djece. A ne da se 'upeca' na čestu priču trenera da mogu od bilo kojeg djeteta napraviti novog Gorana, Blanku ili Asanovića. Ne mogu sigurno. Jer da mogu, ne bi ove nazivali čudima.
P.S.
Najbolje što sam o tome pročitao rekao je Nikola Pilić . Na pitanje u jednom intervjuu može li kod talentiranih tenisača koji imaju 15 godina procijeniti koji će od njih postati vrhunski igrači, odgovorio je: "Ni govora. S 15 godina mogu eventualno procijeniti koji od njih neće biti veliki igrači."
Izvor: NET.hr 24.10.2007.
Autor: Slaven Bilić
