Gledam večeras Nova tv (sport), priča o dva splitska sportasa plivača, treniraju 2 puta dnevno, sedmično preplivaju preko 100 km i jos idu u skolu. Zasto sam ovo stavio na početku upravo to mi je inspiracija da napisem sta se desava sa sportom na otoku ili općenito sa sportom tj bilo kojom granom sporta.
Ponekad me pitaju ili mi kažu: 'Ma šta ćeš ti meni govorit, koji je to sportaš, ili bolje rečeno nogometaš, uspio, a da je s otoka?' Mislim se u sebi pola minute: 'Da, u pravu je'. Zapravo ok pitanje, na to mu odgovorim: 'Vidiš mene, nikad me niko nije tjerao na trening, nikad me niko nije odvlačio od treninga, nisam pio, nisam pušio i nikad nisam izostao ni s treninga ni s utakmice i zato mislim da sam uspio' (novac mi nije mjerilo uspjeha).
A danas, što imamo? Imamo sve i svašta, a zapravo nemamo ništa jer onaj sustav koji bi trebao funkcionirati ne funkcionira, zapravo je ugašen. Koji je to sustav? Znam ja koji je, roditelji, gospodo roditelji, vi ste problem br. 1, od vas sve počinje i sve završava. Pokušavate na vrlo jednostavan način pokazati sebi i okolini da odgajate djete na pravi način.
U današnje vrijeme kad stvarno mi na otoku živimo ka' begovi, jedini način na koji se dokazujemo tko će kojem djetetu dati više novca i to vam je najveći domet. Da bi netko postao netko, taj treba biti odgojen od nekoga. ODGOJ, velikim slovima gospodo, ovo je problem - djeca nam nisu odgojena. Doveo bih vas samo jednom ili par puta da dođete i pratite ponašanje te djece na treningu, dob 8 do 16 godina, pa da vidite o čemu se radi. Vi ćete kazati gdje je tu klub, eto vidite i tu ima problema, ali kako odgajati to djete ako on s osam godina šalje nekoga u p***u materinu. Kako nekoga od osam godina odgojiti kad on kaže: 'Ne seri, glupane, majmune itd. Jako pametna malena bića s nikakvim odgojem.
U našem su klubu strašni uvjeti, dva travnata nogometna terena, četiri svlačionice, 14 tuseva, četiri sanitarna čvora, svečana sala, svako dijete lopta, opreme za izvoz, a dođe trening njih troje ili dođe na utakmicu njih deset. Zovemo, pitamo gdje su, kud su, di je, 'nema ga, neće doći, ima učit, noćas je bio pijan, ne voli trenera, 'ko vas jebe itd.' To su pretežno odgovori na nivou prahistorijskog čovjeka.
Gdje su tu roditelji? Zapitaju li se zašto im djeca ne idu na utakmice, treninge? Ne, oni to ne smiju pitati jer ih se boje. Da, boje se, vi to mislite da nije ali jest, to je tako, vi ste postali njihovi robovi.
Sigurno se pitate od kada, pa od onog dana kad ste im kupili tutu od 1000 kn, mobitel S10, uplatili vozački, zaprijetili nastavniku, kad ih nedjeljom ne budite da idu u crkvu. E, dragi moji roditelji da i crkvu ste zapustili, makli ste se od nje, mislite kad vi molite da to znači i molitva za njih. Varate se, ne molite se za nikoga, vi samo glumite da se molite.
Osnove ljudske vrjednosti ne usađujete u vaše dijete, ne borite se dovoljno, idete lakšim putem, a to je put popustljivosti koji će vas nažalost u konačnici koštati. Zapravo jednoga dana postat ćete tom istom djetetu teret koji će jedva čekati da ga se nekako riješi zaboravljajući koliko ste u životu učinili za njega pa makar to bilo samo s novcem.
Pitate se možda gdje smo tu mi, kako da mi reagiramo kad je danas dijete zastićeno kao lički medvjed. Ne daj Bože povisiti ton, ne daj Bože nešto krivo reći, moramo glumiti i razvući osmijeh od uha do uha jer vi ste ti koji više vjerujete njima nego nama zato jer ste njihovi robovi.
Dragi roditelji, nikad nije kasno, ali osnove ponašanja, odnos prema treneru, prema treningu, prema utakmici, ništa mi tu ne možemo ako ste vi i dalje njihovi robovi. Vi ste ti koji možete i morate utuliti njima u glavu da na treninge i na utakmice treba ići i da je to obaveza. Ne mislim i nadam se da nije zauvijek iščezlo šamar po licu, šibom po guzici, koliko god to bilo navodno neprimjereno još uvijek je to jedan legalni dio odgoja. Ovo malo napisano odnosi se nažalost na veći dio osoba, htjeli vi to priznati ili ne.
Autor: Neno Bilić, 26.3.2019.
Komentar objavljen uz dopuštenja autora - trenera
